želja da se bude u pravu je tako savršeno djetinjasta, da savršenijeg primjera za infantilnost nema. jedan je od mnogih dokaza da zapravo nikad ne odrastemo, mentalno i emocionalno, nego zauvijek ostajemo u dobi od 8 godina.+-3. koliko god se običan čovjek trudio biti zreo i odgovoran, djetinjasto ponašanje i zaključivanje ipak tu i tamo ispliva, ponekad neočekivano.
međutim, postoje slučajevi kada osoba svoju djetinjastost doslovno potencira i još je zadovoljna svojim razmišljanjem i postupanjem koje je na nivou osmogodišnjaka i odaje dojam da je sto posto sigurna u sebe i svoju veličinu i nepogrešivost. veličina ljudskog egoizma u punom sjaju.
ipak, dok je to kod djece zabavno i zanimljivo primjetiti, kad odrasli to rade, to je otužno i sramotno. pada mi na um ona izreka, čega se pametan stidi, time se budala ponosi. ili, u sličnom stilu Wildeova misao: nisam toliko mlad da znam sve. nesumnjivo ima još filozofa koji su od početka vremena, kao i Sokrat, došli do sličnog zaključka.
sve u svemu, čini mi se da je to nova moda: stalno griješiti, a praviti se da se ništa nije dogodilo, ili još tragičnije, hvaliti se pogreškom na uvrnut način.
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši